Moj internet dnevnik
derviš i život
brojač posjeta
FunBox - WebCounter
Blog
srijeda, kolovoz 3, 2011

 

      Englezi su izračunali kako će nestankom srednje klase opasti interes za tabloid novinarstvo, te u dogledno vrijeme predviđaju konačan slom žutog tiska. Iako sam pomalo skeptičan u krajnji ishod ove pretpostavke, barem što se Engleza tiče, gledajući iz naše perspektive sasvim pouzdano znam da se to ne može dogoditi. Ne znam u koju podvrstu novinarstva spadaju "Story", "Moja tajna" ili neka slična svinjarija od tjednika, ali sam siguran da ozbiljnu konkurenciju imaju u dnevnim novinama. Čak je i Slaven Bilić svojevremeno reklamirao "24 sata" pod sloganom jezgrovite i sadržajne tiskovine sa kratkom, jasnom i točnom informacijom. Kako čovjeku inače ne poričem intelekt, vjerujem da nikad ni jednog jedinog članka iz ove novine nije pročitao. Ajde bogati, malo te pospu puderom, stave pred kamere, prozboriš izražajno dvije rečenice i sasvim solidno zaradiš. Na koncu, uvijek će biti dovoljan broj budala što će vjerovati da Ronaldinhov talent ovisi o čipsu.
      No vratimo se spomenutoj slikovnici sa referencom dnevnih novina, koja mi je poslijednji put dospjela u ruke nekoliko mjeseci unatrag, isključivo poradi dosade solo ispijanja kave u nekakvom kafiću. Sa naslovnice me kroz stisnute kapke kažiprstima prilijepljenim uz sljepoočnice gledala vračara. Bila je i nekakva njena poruka koju nisam stigao pročitati, pošto sam od straha okrenuo stranicu. Tamo su Neretljani naoružani ražnjevima trčali za varanom. Za slabije poznavatelje Polinezijske faune treba reći da je ovu "beštijicu" od dvjesto kila i tri metra dužine (uz to i zakonom zaštićenu, pošto ih je ostalo svega oko 6000 te "ljetuju tek na nekoliko destinacija) iz zajebancije u Hrvatsku pod miškom donio i kod Komina pustio duhoviti pomorac. Slijedile su izjave očevidaca, te najinteresantnija zaključna nekakve žene-biologa koja je rekla kako čisto sumnja da je varan tu došao, ali ako ipak jest, onda nije nikakvo čudo da nestaju kokoši?!
      Na središnjim stranicama, u naizgled nespojivom a opet nevjerojatno homogenom "kružoku", snage su udružili: premijerka, Marijana, SDP-ovci, Nemeš, Vesna Pusić, Nirmal...Prvospomenuta je govorila o poglavlju 23. i poglavlju 24., a kako već niz godina govori o poglavljima svih mogućih rednih brojeva, neupućeni bi mogli pomisliti da analizira Tolstoja. Oporbenjaci su svoje negodovanje izražavali zajedljivim sloganima i podrugljivim pjesmuljcima, pa bi (dođu li na vlast, a vjerojatno hoće) po prvi put u povijesti jedna Europska država mogla imati "Haiku vladu".
      S druge strane, Marijana je Nemeša malo voljela, pa ga malo voljela nije, dok joj je on svo to vrijeme pjevao izražajno pjesmice (baš kao oporbenjak vladi) i zbog nje pravio cirkuse. Da su kojim slučajem Jadranka i Marijana zamjenile mjesta, što bi se bitnoga promijenilo? Ništa, "Znam taj smešak" išao bi za Jadranku, a oporbenjaci bi "Ruzinavi brod" recitirali Marijani. Iz toga razloga uredništvu "24 sata" nije za zamjeriti što su ih sve zajedno pomiješali na središnjim stranicama, pogotovo dodamo li tome da Nirmal i Pusićka, osim po svojim karakternim osobinama nalikuju i fizički.
      Na sportskoj strani je mladi i nadobudni novinar pretrpan valjda šank-nebuloza informacijama, propitkivao bivšeg nogometaša o utakmici iz ' 94. , koju je ovaj igrao. Mladić se nije naravno potrudio pronaći snimku te utakmice, ili barem pročitati izvještaj s iste od nekog starijeg kolege, pa je euforično zagrmio sugovorniku: "Kako ste se osjećali kada ste pred prepunim "Poljudom" zabili odlučujući zgoditak jednom od najboljih vratara toga vremena Michelu Preud'hommeu?" Što je Darko Butorović drugo mogao odgovoriti, osim da se osjećao divno,krasno i neponovljivo te zanemariti činjenicu kako je utakmica prvog kola Lige prvaka iz 1994. godine "Hajduk"-"Benfica", u kojoj je Preud'homme branio, zapravo završila bez pogodaka.
       U čitavoj toj novinarskoj bratiji, najozbiljniji je ispao dežurni astrolog koji mi je (vjerovali ili ne) sasvim precizno, barem u odnosu na ove druge, prorekao što će se dogoditi toga dana. TV raspored je također bio točan, pa sam iste večeri ovisno o tipkama na daljinskom upravljaču, opet mogao gledati izmješane Nirmale, Pusičke, Jadranke...
       Sve bi to bilo još i podnošljivo da i ostale, nazovi ozbiljnije dnevne novine, nisu valjda zbog konkurentnosti počele podilaziti ovome žanru, tako da pouzdano znam za novinarku "Slobodne Dalmacije" koja će zbog senzacionalizma,  miješanog mesa i rajčica salate, vrlo rado biti spremna ne vjerovati svojim očima.

nobelovacgh

nobelovacgh @ 02:38 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, srpanj 16, 2011

Neki tek malo stariji, tvrdnju iz naslova mogli bi povezati sa četvrtfinalom "Kupa prvaka" iz 1980. kada je "Hajduk" od HSV-a "izgubio tri naprema tri" . Toga se kao šestogodišnjak kroz maglu sjećam, najviše po hulahopkama u kojima su Hajdukovi igrači nastupili u sniježnom Hamburgu, gdje su izgubili 1-0. Revanša u Splitu nešto bolje, jer je u međuvremenu crknuo televizor. Otac se odmah snašao( čovjek je naime otišao na utakmicu), a mene je majka , kako bi izbjegla potencionalni odlazak dječjem psihologu, posadila pred ekran kod susjede. "Hajduk" je baš kao i u Hamburgu nadigrao "HSV", ovog puta čak i pobjedio 3-2 i opet ispao. Meni u tim godinama baš i nije bilo najjasnije zašto ispada "Hajduk" ako je ukupni rezultat 3-3, štoviše nije mi bila jasna ni važnost utakmice četvrtfinala KEP-a, pa shodno tome nisam bio tužan koliko sam zapravo želio.Utješili su me i stariji koji su rekli nek se ne nerviram "jer će Hajduku ionako uvik faliti jedan gol". No moja istinska navijačko-dječačka "golgota" bio je (i ostat će) "Tottenham" 1984.
Glup ili pametan meni svejedno, ali o nogometu sam kao desetogodišnjak znao više od svih svojih vršnjaka. Objašnjavao sam im sve, od pojma ofsajd, pa preko snage uglednog Engleskog kluba, do važnosti i vrijednosti utakmica polufinala Kupa UEFA.  Neke stvari pokušao sam objasniti i sudcu prve utakmice jebajući mu sve po spisku kada je dosudio čisti penal za "Tottenham". Nije pomoglo. Pomogao je na trenutak Simović obranivši penal čime je "nehotično" moj bijes prenio na Cukrova, pošto su u istoj akciji Englezi s lijeva budali centrirali kroz noge, i "Tottenham" je ipak poveo 0-1. Proklinjali su i roditelji, ne doduše suca ili Cukrova, već sudbinu što im je podarila dijete koje viče na televiziju. Kako je "Hajduk" okrenuo na 2-1 u drugom poluvremenu i tko je dao golove, to neka vam ispriča onaj koji me nakon verbalnog ekscesa zaključao u sobu. Ujak Slavko je pokušao spriječiti moju evakuaciju, no otac je bio nepokolebljiv, izjavivši da sam u ovih dvadeset minuta više pretrčao oko kauča nego li će Miljuš cijelu utakmicu. A Miljuš je mogao trčati, to mu je na kraju krajeva bilo svo znanje.
Bilo kako bilo "Hajduk je sa 2-1 i puno nade, otišao u London kasnijem osvajaču Kupa UEFA te godine ( čini mi se da su "Anderlechta" ili "Notingham foresta" deklasirali u finalu), a kako je završio uzvrat polufinala možete vidjeti u donjem klipu. Mene pak do dana današnjega nitko nije uspio uvjeriti kako Prekazijev slobodnjak nije prešao gol-liniju, i kako režiser nije namjerno prikazao, zbog zaleđa poništeni Miljušev pogodak da se Englezi ne izblamiraju pred nogometnom Europom. Otkad sam otkrio ovaj klip prevrtio sam ga više stotina puta, uvijek se iznova u dubini duše nadajući da će Pešić ipak zabiti onu šansu, i da ćemo mi u finalu razjebati toga "Anderlechta", "Notinghama", ma bilo koga. SAMO NAM IH DAJTE!!!! I neka mi nitko ne priča o golu manjka kao sudbini jer nedostajao je tek jedan slalom; jedan slobodnjak; jedan dubinski kroz libera i halfa i onda nije važno tko je centarfor. Barem nešto od toga bi se i dogodilo da je mogao igrati, jer "Torinu" s centra; "Sparti" iz mrtvog kuta; "Zvezdi" iz kornera; čak i glavom ("Metzu") i milijun puta Zlatku u for... Mislite li da bi "Tottenham" prošao lišo?  

 



                                                                                                                nobelovacgh

nobelovacgh @ 00:51 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, veljača 9, 2010
"Moloj vrbu, vrbe va na zojnju glupane!"

"Falije borba i oltor na popu," citirajući pokojnog pradjeda, nastojao sam ublažiti stričev bijes, uvjetovan manje kašnjenjem sve svite pomagača, a više urođenim temperamentom. Prema usmenoj predaji, spomenutu je misao cijenjeni predak izgovorio nekom prilikom, želeći reći kako svatko može pogriješiti, nesvjesno pogriješivši i sam zamjenom uloge oltara i svećenika. Znajući kako ga moje poznavanje obiteljske baštine neće odobrovoljiti, pustih stražnju nogu crne ovce (vrbe), te desnom rukom uhvatim jednu bijelu, dok se lijevom, najviše zbog vlastite ravnoteže, dotaknem njenog runa.

"Ne potiež je za tu vunu, al ćeš ol nie mezokolce uplest glupane?"

Dočim zbog zapovjednog tona, refleksno odmaknuh lijevu ruku, ja i "mlada dama" nasred tora, nadjačavajući se zaplesasmo polku.

"Stegno ćeš jon izvrnut, po je odma možemo lešat glupane!"

     Nekim ću čudom koji trenutak kasnije, uspješno ukroćenu životinju, držati poput kakve mješine i nositi "frizeru". Jednoličan zveket škara, i povremen brecaj zvona s vratova obiju predvodnica, davati će ritam bolnim jecajima cvrčaka.

     Onako ogoljena, puštena iz tora, ovca će više nalikovati istarskom goniću no samoj sebi; dok ću ja slijedećim "glupanom" biti počašćen kada se spretnošću mladunca nosoroga; mudrošću dvanaestogodišnjaka ( koliko sam onda otprilike imao); i kilažom odraslog čovjeka budem prikradao slijedećoj žrtvi. Srećom, potrajalo je tek do dolaska zakašnjelih pomagaća, nekoliko mješina kasnije, kada sam naslonjen na ogradu, promatrao kako preostale neošišane životinje bivaju nervoznije, imajući napokon više prostora da to i iskažu.

     Zveket više pari škara sada je nadjačavao "zvučni teški jamb", a kudikamo iskusniji hvatač je lakoćom leptira isporučio zadnju bijelu ovcu. Prije no što će na red doći vrbe, svi se kao po nalogu pridigoše, istežući leđa, proklinjući vrućinu i nedovoljno oštar alat. Hvatač pauzu iskoristi za brisanje znojnog lica. U meni mašta Toma Sawyera priču vrati na sam početak: Zašto se crne ovce obavezno moraju šišati na kraju? Što bi se to dogodilo da su ih nasumice, bez razabiranja šišali pomiješane s bijelima? Sumnjah kako postoji neko pučko vjerovanje,  jednako onom sa razbijenim ogledalom. Na kraju krajeva, sam izraz "crna ovca" u začetku je nagoviještavao nešto iznimno naopako, neprirodno... i činilo mi se kako hvatač pažljivije, sa određenim strahopoštovanjem prilazi vrbama; te da šišači posebno paze kako upravo crne ne bi uštipali škarama. Mističnost dječačkih umišljaja rasla je i pričom o poskoku iz puževe kućice, što ju je Poovskom jezovitošću pripovijedao najstariji od okupljenih, a završila je otprilike istovremeno kada je i zadnji pramen vune nestao sa posljednje vrbe.

     Naime, još dok je on bio dijete, pričalo se kako je u susjednom selu čovjek ubio poskoka, na način da je njegov dio s glavom kosorom odsjekao od tri četvrtine ostatka tijela. Onaj veći dio je refleksno ostao poskakivati pred nogama egzekutora, dok je sama glava uspjela pobjeći netragom. Nekoliko večeri za redom, u štali čobana iz priče, misteriozno bi ugibala po jedna ovca, sve dok detaljnom pretragom nije u nekom kutu, skrivena u puževoj kućici, pronađena glava onog istog poskoka.

*******

     Gotovo obiteljska atmosferaa za ručkom, u debeloj hladovini klena, ispred tipične poljske kućice ovoga podneblja, iz moje podsvijesti još uvijek neće moći izbrisati pitanje o posebnosti crnih ovaca. Kada kao najmlađi, po zapovijedi budem otišao "ukalati vode na gustirnu", konop što vezuje "sić" migoljiti će se izražajnošću presjećenog poskoka, a moj pogled sa "bucola", po "pioveru" će tražiti kakovu sasušenu puževu kućicu.

     Vratio sam se ispod klena, u trenutku kada je stari "Edgar" promjenio žanr i sada umjesto horora, društvu okupljenom oko stola ( napravljenog od velikog "plakuna" nepravilnih mjera i neravnih rubova) pričao, uglavnom erotske priče iz svoje mladosti. Originalno "dok još nisam bio pokojan" ovog naratora, mijenjalo je češću, konvencionalnu sintagmu " dok sam bio mlad", te između ostalog izazivalo glasan smijeh nazočnih. Uvjetovana nestajanjem vina u "bocunima", rasti će i želja ostalih da ispripovijede poneku svoju dogodovštinu, najrazličitije tematike. Smijeh će povremeno prerastati u hihotanje, te se više neće razaznavati tko se kome i zašto smije. Iz čisto pedagoških razloga, prouzrokovanih mojom prisutnošću, najumjereniji u vinu i smijehu bio je stric. Njegovu suzdržanost u ovoj situaciji u potpunosti ću razumijeti tek koju godinu kasnije, no u tome tenutku moju će želju za slušanjem svakoga pripovjedača, održavati nada da će neki od njih, možda spomenuti sudbinu nekoga tko je vrbu omaškom ošišao zajedno sa bijelim ovcama. Nije se obistinilo.

********

     Kasno ljetno popodne, pošto je vrućina mrvicu popustila, zateklo me na leđima Sokola. Svakim njegovim korakom krivudavim stazama i progonima, poskakivale su uske međe među posjedima, što ih oblikovaše tanke, oku nesigurno uzdignute gomile, svjedoci mukotrpne arhitekture nekog zahtjevnijeg vremena. Stric je koračao ispred, držeći na metar konopa oglavu konja, kako bi spriječio njegovo propinjanje izazvano potencijalnim zelembačem ili zmijom. Niz strminu jedne padine morao sam se čvršće dohvatiti "samara", pošto osjetih da su potkove na trenutak proklizale. Staza je postajala šira i ravnija, a okolni posjedi  prostraniji( zaštićeni duplom gomilom i mrežom farmericim rastegnutom ravnomjerno usađenim kolcima) što smo se više približavali selu. Na ravnijem terenu, užitak jahanja Sokola što me i primamio ovoj pustolovini, bio je potpun.

     Okupani sivim sumrakom stigosmo pred štalu u selu. Prije no što ću sjahati, osmjelih se i još onako s visine zapitah:

"Zošto borba vrbe va uvik strić na zojnju?"

"Ama, da se ne pomišo vuna, jerbo ni isto cina crne i bile, glupane!"

     Da je svaki "glupan" plod nepatvorene dragosti i simpatije, bilo mi je jasno još i onda, no ni iz današnje perspektive ne mogu opisati svoju razočaranost banalnošću dobivenog odgovora. Od svih mogućih vila, vještica, vukodlaka...

nobelovacgh

      





nobelovacgh @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 57 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010
     To što su ga pamtili po njoj, smetalo mu je otprilike koliko i njoj teorije jalnih dušebrižnika sa uvijek istim zaključkom, kako je mogla i bolje proći. Nisu se obazirali, zabavljeni rutinom svakodnevice, čak ni onda kada su za dvadeset godina starim stolom, uvijek istoga kafića, sjedeći zajedno pokušavali prepoznati jedno drugo. Najčešće nedjeljom ujutro, pošto bi on dijete sa asfalta pun hladne pažnje agnostika, dočekao visost provincije, da davno zaboravljenom vjerom okupana, stigne sa mise. Potom bi uz kratak komentar sinoćnjeg kazališnog komada ( što izabraše ga sa potencijalom najdosadnijeg mogućeg, kako bi sjedeći zajedno, daleko jedno od drugog, mogli razmišljati o nečemu trećem) otišli odraditi još jedno nedjeljno popodne, u kojem će neman usisavača pokušavati pojesti njegove nožne prste, ma gdje oni bili, dok će za nju sasvim izvjesnu nazočnost suprugovu, odavati mrvice kruha i sira neravnomjerno posijane tepihom; olimpijski krugovi na staklenom stoliću, utisnuti limenkom "karlovačkog" ; iritantni glas Ivana Blažička s televizora obojanog teletekst stranicom, koja ju zeleno obaviještava da je "Schalke" poveo u Dortmundu; te naposlijetku, glasni i neartikulirani zvukovi, što u nepravilnim vremenskim intervalima dolaziše s kauča.

     Na sreću suživota, tijekom tjedna pritisnuti poslovnim obavezama, rijetko su se viđali. Ako bi se i susreli negdje po stanu, vrlo srdačno i iznenađeno klimnuli bi jedno drugome uz pokoje konvencionalno pitanje. Baš kao i onomad pošto se vratila iz frizera, a on zatekavši je na stubištu upitao nešto o bolesnoj majci, zamjenivši je tako, zapravo za susjedu identičnih pramenova.  Ona je "vratila istom mjerom" nekoliko večeri kasnije, kada mu je potpuno zaboravivši na njegovo prisustvo u bračnom krevetu, koricom nekakva Tolstojeva maratonca, gotovo iskopala oko.

     U bujici zaboravljenog pojma i osijećaja ljubavi nije im preostajalo ništa drugo, doli da bez imalo truda nesvjesno ustraju u vjernosti.  Najbliže suprotnom, bili su upravo jedne nedjelje, dok je čekajući družicu u spomenutom kafiću, primio sa skrivenog broja SMS slijedećeg sadržaja: "Gledam Vas i osijećam Vaš pogled već duže vrijeme. Odlučih poduzeti prvi korak. Zbog male mogućnosti da umišljam ne želim Vam otkriti svoje ime, premda ne sumnjam kako ga znate. Ne oklijevajte, molim Vas, željno Vas isčekujem kod "Baritona" u Dubravicama u 14:00 h. Vaša.... "

                                                                            ***********

     Koji sat poslije, na drugom kraju grada, ne mogavši pobjediti znatiželju,  sjedit  će u "Baritonu" u išćekivanju potencijalne simpatije što već kasnila je dobrih pola sata. Izuzev svoje i srdačne 65-ogodišnje čistačice u poduzeću, nije se mogao sjetiti da poznaje ijednu drugu ženu. Na trenutak problijedi, no onda ga umiri spoznaja da osim sebe ne poznaje ni nikakvog drugog muškarca.  Iz misli ga nanovo prene poruka: " Znam da me čekate i ja Vas iskreno molim da nastavite s čekanjem. Dogodilo se mnoštvo neplaniranih stvari...doći ću čim uzmognem...pobijedimo sudbinu...zauvijek Vaša!!" 


     Ako se nečega od ljubavi i sjećao, to je bila činjenica da žene bezrezervno uvijek kasne na sastanke, pa shodno tome odluči čekati koliko god bude trebalo. A trebalo je negdje do 6 sati navečer kada mu je vlastita supruga ( konačno bez da prikriva broj) poslala poruku: " Možeš se vratiti doma Cassanova, oprala sam tepih i generalno očistila čitav stan, bez da zapinjem o tvoje truplo."

     Sat kasnije će bez imalo nelagode pozvoniti na vrata vlastita stana, koja će mu otvoriti Puškinova starica sa napuklim koritom, i izgledati će sretno.


nobelovacgh

nobelovacgh @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 52 | Prikaži komentare
petak, siječanj 8, 2010
još desetak i nešto dana

         nema više Mesić Stjepana

odlazi redikul i svjedok haški

          draže mi je to nego sir paški

odlaze Buda, Jakić i drugi udbaši

            dolaze Hercegovci naši

Milan je rodom od Gruda

            virujte čovik ima muda

uspio je SDP razorit

           nije to bilo lako sorit

i on, i Jurčić tamo su bili

          figu u džepu stalno su krili

ovo nam je slamka spasa

          i Franjo bi za njega glasa

bit će u ambasadama smjena

          neće više bit Jugoslavena

Josipović je umanjenica od Broza

          ne dopustite da nas sroza

zato sinovi Hrvatskih ustaša i partizana

          glasujte za Bandić Milana



      Ovaj literarni uradak, što odiše epikom i snagom junačke narodne pjesme, sa karakternim osobinama glavnog junaka, pobjegla vjerojatno pod perom samog Dinka Šimunovića, nije me mogao ostaviti ravnodušnim. Čitajući u dahu, iz svakog sam stiha čekao Marka Kraljevića da sabljom odsiječe genitalije Musi Kesedžiji. Analitičkim pregledom umjetničke vrijednosti, već na samom početku dojmila me se raritetna priloška oznaka vremena "desetak i nešto dana ", jer da je guslar rekao samo "desetak" značilo bi da može biti i osam, i devet...ovako, puno je preciznije jer je bilo više od deset dana, a s druge strane,i puno je poetičnije reći "desetak i nešto", nego reći npr. suhoparnih "dvanaest". Maestralno. Sad još neka netko kaže kako su ultradesničari nepismeni. Dalo bi se tu još diviti lucidnim i homogenim rimama poput: udbaši-naši, haški-paški; and my favourite: muda-Gruda...ili se sa neskrivenom dozom sjete osvrnuti na spominjanje pokojnika, da bi se na kraju po poučku zadnjeg stiha, sa suzom u oku i ponosom u srcu, priklonio ujedinjenju svih Hrvata pod zastavom Milana Bandića. Nisam se prepoznao u dvije spomenute profesije, vjerojatno iz razloga  što mi roditelji imaju srednju ugostiteljsku. Što su zapravo konobar i kuharica četvrtog stupnja, ustaše ili partizani? No idemo mrvicu ozbiljnije.

    Koincidencija je htjela da se SMS spomenutog sadržaja, sa nepoznatog broja oglasi ringtonom starijeg vodokotlića na mom mobilnom telefonu, upravo kada sam u krugu uže obitelji dolazio do spoznaje, kako mi je Ivo Josipović rod rođeni ( nije zajebancija, pokojna baka po majci prezivala se Josipović i bila je rodom baš iz krajeva odakle je i ovaj predsjednički kandidat). Kao iskreni konzervativac ( doduše ponešto umjereniji od narodnog pjesnika), tješio sam se kako sam mogao i gore proći, primjerice sa Damirom Kainom u rodu, dvojeći istovremeno dal' da se uhvatim za muda onoga iz Gruda, il' čisto iz nepotističkih razloga prigrlim rođaka, pa makar on bio i Brozov deminutiv. Odlučim ishitreno da ću ipak za rođu i imenjaka Ivu jer ima kulturniju publiku i sasvim slučajno otvorim blog, inače poštovanog mi etnologa. Kad tamo, na moje čuđenej, neoguslar u liku hip-hop pjevača dreči u mikrofon, prijeteći vlastitom evakuacijom, ukoliko Bandić postane predsjednik, upozoravajući nas očinski na sve njegove kriminalne radnje, izrugujući se usput ni krivim, ni dužnim Hercegovcima?!?! Na kraju refren "dostojan "Vladimira Vidrića:


DOSTA NAM JE BANDE, DOSTA NAM JE MILANA/X2

DOSTA NAM JE BANDE, NEMOJ BIT RETARDIRANA

      Paradoksalna je činjenica da bi se ovaj "Matošev suvremenik" meni nepoznata imena, zapravo svakodnevno trebao moliti Bogu, da Hrvatska ostane ovakvom kakva je, jer jedino u takvoj, ovakvi se debili mogu baviti nekakvim, nazovi umjetničkim radom. Sad očinski ja, savjetujem spomenutog da ostane ipak ovdje, gdje sjeban je sustav vrijednosti, jer će u bilo kojem drugom kutku kugle zemaljske golu egzistenciju morati potražiti kroz fizikaliju. O njegovu talentu toliko.

      Naposlijetku, publika obaju predsjedničkih kandidata nije mi ostavila izbora, osim da mirne duše i čiste savjesti, prestanem tražiti zagubljenu osobnu iskaznicu po svim mogućim ladicama, te jednostavno ne izađem na izbore. Jer živo me boli kurac, da li je guslar izvorni sa nekog proplanka pa mu se uslijed transcedentalne mržnje priviđaju: komunisti, udbaši, kosovci, ozna...ili je guslar umotan u krpe nekakvog urbanog gerilca koji će u svojim adolescentnim hip-hop preseravanjima rekreativno mrziti Hercegovce, ljude sa sela, sve one koji ne govore njegovim žargonom...kažem, svejedno mi je, jer po meni mržnja nema komparacije ni superlativa; mrziti ne možeš više ili manje; ljepše ili ružnije; urbanije ili rurarnije; sa stilom ili bez...možeš samo MRZITI,  ili NE MRZITI. Doduše možda sami Bandić i Josipović i nisu u potpunosti krivi za ovakovu vrst publike, niti im je ta publika jedina, ali nisam nigdje  vidio, ni da ih se odriču.

    Premda post već postaje dugačak i naporan, moram na kraju iznjetij još jedno, po meni važno zapažanje. Naime "dvanaest vatrenih" je u svojim izbornim kampanjama(samo što se zna)  potrošilo oko 50 miljuna kuna. Većina njih je znala da ne mogu postati predsjednicima, a opet i onaj koji predsjednikom postane, zna da će kao i prethodnik mu, biti u svojim dužnostima i ovlastima ograničen na pričanje loših viceva, i tu i tamo neki prijekoran pogled prema vladi. Uz to, može još i pomilovati kakvog siledžiju, manijaka ili pedofila, ako mu se sažali. Pedesetak milijuna kuna kuna mi se čini malo previše za tako "ključnu" ulogu. Nisu li mogli predsjednika vadit iz šešira , a novac dati gladnoj djeci Afrike? Ili ga, još bolje, sačuvati za vrlo skoro  gladnu djecu Hrvatske?Mislim, kad smo već kod filantropije kojom se svi diče. Jedino je dobro u svemu ovome što predsjednik ne imenuje vladu, nju već imamo i krasna nam je, samo još fali Bare u ulozi ministra poljoprivrede.

nobelovacgh

nobelovacgh @ 04:14 |Komentiraj | Komentari: 63 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 5, 2010

    kada žena na pragu dvadesete po drugi put postaje udovica (ne računajući kratku avanturu s čuvarom pečata), svi su izgledi da će se onako koketna udati iznova. ma kloliko se tašti stari Stjepan trudio da iz svoje samrtničke postelje rastjera prosce van dnevnog boravka, oni su i dalje tamo niknuli, više da dokažu vlastitu ambiciju, no što ih je privlačila ljepota same Penelope i želja da ju zadovolje. uglavnom svi, trošeći posljednje novce siromašnih podanika, tražili su formulu čarobnog afrodizijaka, kojim bi putenost udovičinu držali pod kontrolom. neki će kasnije, uslijed poraza, govoriti kako su sa viagrom tek eksperimentirali da uvide svoju stvarnu veličinu, a onaj najtanjeg vrata među njima, bio je spreman udavaču uime ljubavi opaliti desnim krošeom. ljubav boli.

    da je kojim slučajem, poput maturantice birala po izgledu, sve bi se opet ( u drugom scenariju) svelo na dva kandidata. prvi bi bio medeni Bronhi, sladunjave retorike iz slatkoga "Kraša". na njegovu nesreću, Penelopa je iz sasvim subjektivnih razloga, poučena prethodnim iskustvima, na svijetu najmanje voljela dvije profesije: stare kurve i mlade trgovce. drugi izbor što se vanjštine tiče trebao je biti bjelosvijetski hohštaper antičkog profila, koji je viagru kupovao svojim novcem zarađenim u svojim firmama. e tu se prevario, jer je prema procijeni same Penelope to bila gotovo jednako besmislena investicija kao i kad je Višnja Pevec pokušala sa pjevanjem.

     jedinu ozbiljniju dvojbu u Penelopi je pobudio markantni liječnik. što je muškarac bez brkova? ne dao Bog bolesti, taj bi uvijek mogao riješiti da ju kod kuće nitko ne htjede operirati.  od njega je ipak na kraju odustala sita loših viceva prethodnika mu Stjepana; onda opet intelektualac esesovska pogleda, već pri kraju popisa udvarača, kada je umorna zavapila: "mičite ga odavde, tako mu Bog pomogao."

     nakon kraće stanke dvjema predstavnicama istospolne zajednice rekla je kako za takve stvari još nije sazrijelo vrijeme, i kako joj je sadašnja ženska simpatija više nego dovoljna. letečeg Bunjevca nakrivljena šešira kratko je odbila uz obrazloženje, da bi za riješenje sadašnje situacije, od Slavonaca mogao pomoći samo Jovo Čaruga. težaka sa poluotoka najenergičnije je potjerala, plašeći se da vlastiti klitoris, i pored obalnog pojasa, ne dospije u teritorijalne vode Talijana. na izmaku snaga,  slijedećeg kandidata gotovo nije ni pogledala iako na tren, podsjeti ju na nekog davno prežaljena.

     umorna i nezadovoljna otiđe spavati u krevet do Stjepanova, sa nadom u poslijednja dva kandidata, no o tome više u slijedečoj epizodi imena:

"DOUBLE PENETRATION RAZVRATNIH LJEVIČARA"

nobelovacgh

nobelovacgh @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 25, 2009
zbog neplaniranog sazrijevanja koje je uvjetovano učestalim porazima na nogometu, mladi brački pisac Tyler Durden svoje je frustracije pretočio u dvije apsurdne i nadrealistične novele, promjenivši tako ranije najavljeni stil (mistični realizam). autor nas kroz svoje dvije priče vodi ( i sam upravljan Harmsom i Ionescom) bespućima transcendentalnog idealizma nietzscheovski prezirući sve svjetovno. ova djela svaka bi kućanica morala imati u svojoj kolekciji. zbog možebitno lošeg utjecaja na mlađe čitatelje, zasad objavljujemo samo prvu od dvije novele.

nobelovacgh


dabar Mungos

Kupio sam tri ušećerene buhtle jučer. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. U opasnoj šumi su živjeli krastavac Joža i polutužna sova Klaustroefenona, što gajila je osjećaje prema tosteru, koji je imao malignu žicu i proživljavao zadnje dane. Jednog dana Joža izvadi svjetlosni mač i ubije svoju karakternu manu. To vidje Klaustroefenona i odluči ispuniti olimpijsku normu za bacanje kladiva. Joža je prekine u sanjarenju ciničnom opaskom:
-pa ti nemaš ruke, kako ćeš bacati kladivo?
Sovu to jako pogodi pa briznu u strašan plač. Pošto je bila robot a suze bijahu dovoljno mokre, umre na mjestu od kratkog spoja. Joža se prestravi, te tako osupnut odluči kupiti kauč preko Neckerman kataloga kako se ovo iskustvo ne bi ponovilo. Dabar Mungos je masturbirao na Barbaru Kolar kada je ova imala tanje ruke.

tyler_durden

nobelovacgh @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 10, 2009
ne toliko puno godina kasnije, okružen vodom za spašavanje, mokar od benzina sa zippom u ruci, na klupi u parku u po bijela dana, pored prevrnute kante, pukovnik Aureliano Buendia s tugom će se sjetiti onoga dana, kada je zaprepaštena lica na prozorima i balkonima obližnjih zgrada učinio ponosnim. pritisnut žuljanjem mutne južine ( olahotne okolnosti još iz doba Dubrovačke Republike), tjeskobom podrugljive budućnosti krivo dosanjane, kameno mirnog lica i mislima što opet će se vratiti na onaj dan zaboravljena datuma, te se sjetiti knedle u grlu kod rukovanja s patrijarhom, sa nekom čudnom sramežljivošću, sasvim suprotnoj hrabrosti čestita ratnika iz nekih kudikamo važnijih situacija. nastojeći zanemariti stisak mnoštva pogleda, nepromijenjenog je lica trezveno analizirao kako bi opet rijekom utrošenog vremena otišao uzvodno, pa natrag sve do zadnjeg brzaca jednakim žarom savladao. znajući svo vrijeme, da ako bi bio toliko gladan te morao jesti govna, i dovoljno lud da zadnje zrno kukuruza prepusti pijetlu za borbu, opet bi pronašao dovoljno vremena da ju ne zaboravi voljeti, makar sve onako silovanu,  razgrabljenu...

nobelovacgh

nobelovacgh @ 02:01 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 3, 2009
     vijest da je Janko umro, društvo za tradicionalnim nedjeljnim stolom u sasvim tipičnoj seoskoj gostioni toga vremena, dočekalo je s neskrivenim iznenađenjem, iskrenom zatečenošću i konvencionalnom verbalnom paradom. čak je i vječno nezainteresirani Profesor,  smješten sam za šankom na sigurnoj distanci puku, na sebi svojstven način odao sućut odloživši na trenutak novine te uperivši pogled žarištu informacija. najniži od petorice pomalo ustrašeno i izgubljeno mrmljao je nerazgovjetno o zloj kobi, nesvijesno spojenim srednjakom i kažiprstom prolazeći po rubu stola čineći tako nabore na kockastom stoljnaku, te ga opet u suprotnom pravcu ravnajući. u svom tihom monologu tek je napola smisleno mogao čuti i pohvatati svečani rekvijem najcijenjenijeg od kolega, prekidan povremenim patvorenim uzdasima šankerice (ujedno i vlasnice objekta), tipičnim za predigru naricanja. fabula pripovjedačevog govora odnosila se na čestiti i pošten život pokojnika, koji je u svom kratkom i uspješnom vijeku van granica rodnog sela i njihovog poimanja, uspio steći sasvim solidan imetak. nadalje o njegovoj ljupkoj supruzi urođenih gradskih i damskih manira, te fino odgojenoj djeci. nije zaboravio napomenuti ni ljubav pokojnikovu prema zajedničkom rodnom kraju, kojeg je eto baš prethodnog vikenda pohodio, kada se (kad malo bolje razmisli narator) i pored uvijek vesele naravi i srdačnosti, dala na pokojnikovu licu očitati ipak neka nedefinirana slutnja, osjeti to čovjek... ostali su, bezrezervno se složivši sa postojanjem spomenutog predosjećaja, otvorili olimpijadu sjetnih, poučnih i srcedrapajućih anegdota koje veličati će lik i djelo Jankovo, a svaki će u svojoj opet nastojati biti što bliže trenutnom božanstvu. samo je Profesor, zanemarivši festival patetike, opet otvorio novine i nastavio čitati, ne osvrčući se na daljnje detalje o prekinutoj sreći( u smrskanom automobilu, na mjestu suvozaća, negdje na magistrali), što dopirali su od društva za stolom.

     pri samoj kulminaciji, već kad svi su dodatno potaknuti stalnim ispijanjem alkohola bili na rubu suza, a šankerica u potrazi za spomenutom poslijedicom tjeskobne emocije, od pustog nažimanja uspjela tek prdnuti, stiže nenadana vijest. mrtvi Janko ustvari je živ i zdrav, umro je tek u usmenoj predaji, zamjenivši tako na neko vrijeme stvarnog pokojnika, dosta starijeg imenjaka iz susjednog sela. pomalo bijesni što pravog nesretnika ne poznaju dovoljno dobro da bi ga mogli oplakivati, na neko vrijeme svi zanijemiše, i čuli su se samo usiljeni uzdasi olakšanja, u pravilnim vremenskim razmacima, neočekivano primirene narikače. čovjek za šankom davno oslobođen svake potrebe za  komentarom i dalje je čitao novine. dosad najtiši, a odsad najpijaniji od spomenute petorice dosjeti se kako sa živim pokojnim Jankom ima nerazjašnjeni sudski spor oko 43 centimetra kvadratna djedovine. ostali još uvijek pomalo zatečeni uspomenom na živa pokojnika isprve su bili suzdržani glede ovog spora, no kasnije će potaknuti dodatnom rundom kakve rakijetine naručene od strane oštećenog, ući neviđenom stručnošću u sve te pravne zavrzlame, te galamdžiju jednoglasno proglasiti vlasnikom spomenute zemlje, a Janka krivotvoriteljem, muljatorom i kurvinim sinom. čak i onaj najmanji s početka priče, sada već dobrano opušten, stigao je o Jankovoj ženi ispripovijedati nekoliko pikanterija, dok je i sama narikača ponesena sveopćom atmosferom i vlastitom ekonomskom računicom, tobože slučajno kroz razgovor naglasila kako je i proteklog vikenda, za zadnjeg boravka u rodnom kraju "zaboravio" platiti zadnju turu pića. ostavivši okrugli iznos na šanku Profesor će izaći iz gostione bez pozdrava, zaputivši se opustjelim ulicama nedjeljnog predvečerja u Gračišću Primorskom, kako bi u ljepoti osame vlastitog dnevnog boravka rješavao talijanke.

napomena:

inspiriran jednom Čehovljevom novelom kojoj se ne mogu sjetiti naslova; jednim stvarnim događajem te nezaobilaznom smrti kralja popa.

nobelovacgh

nobelovacgh @ 02:11 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 28, 2009
prolazio bi tako u onom periodu kojeg prekasno je nazvati zorom a prerano za jutro opustjelim nepometenim ulicama svojevrsnog carstva odbačenih novina i odbjegla kartona što ljudska noga okaljati će koji sat kasnije u užurbanom hodu nekom alternativnom poslu sasvim oprečnom mladenačkim nadanjima roditeljskim ambicijama i cijelokupnim očekivanjima sve dok ga sunčeve zrake ne bi dočekale na periferiji uvijek iste ko tisuće drugih provincija okupane ljetnom žegom i sasvim površnim jalom žitelja gdje će opet uspjeti biti dovoljno sam tek da susretne Kormila (il nekog njemu slična) čovjeka tako obična izraza lica tako prosječna hoda i kretnji općenito što osim plemenitosti i tek nešto realnijeg poimanja ljudskosti bijaše dovoljnim razlogom da ga okrivljena za nevinost pokušaju zatvoriti i heroja ulice što besciljno već čeka pod visokim balkonima pad djeteta suicidna pijanca ili ostavljene djevojke da poduhvatom spašavanja priskrbi sebi suđenu slavu periferije tamo daleko od centra događanja gdje će dijete u pelenama izgledom prosijeda i dugokosa vremešna i umorna potonula šampiona pljuvati one budale što ga slušaju te filozofiju paljenja šibice prodavati pod umjetnost čime nasmijavati će svekrve bjelosvijetskih sluškinja dok ga nevjeste poput eksponata budu predstavljale uz prirodne ljepote rodnog kraja i zalutale pobornice teatra u gostima što predaše se i odustaše od borbe negdje u tridesetpetoj držeći za ruku kakvog duhovita i nenametljiva Slavka džonova izlizanih od traženja koji pogled će kroz umorne zadovoljne i ispaćene kapke zaustaviti upravo na njemu u nekom marginalnom dijelu svijesti znajući da dolazi noć vrijeme svačijih strahova i nedoumica te pseće slobode.


nobelovacgh

nobelovacgh @ 02:25 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
15423
 
Index.hr
Nema zapisa.